Šta za vas znači kada pomislite da je neko pun života?

Da li sebe vidite kao nekoga ko je pun života?

Za mene biti puna života znači biti aktivna, djelovati, učestvovati u životu, riješavati bez odgađanja, fokusirati se na svoj život, biti konkretna, imati jasnoću u pogledu toga šta želim postići. Još mnogo toga je kod mene na spisku siline i energije koju nose riječi – žena puna života.

Najjednostavije rečeno, to znači biti odgovorna za svoj život. Ponekad sudimo drugima i držimo ih odgovornim za bol koju osjećamo jer su nas povrijedili, a upravo u tom trenutku imamo mogućnost spoznati da smo mi ti koje imamo priliku držati odgovornim, učiniti odgovornim i tako udahnuti energiju života.

Mi smo ti možemo reći da ili ne. Ako je to ne, kakve veze ima što se vam se neko iskustvo pojavljuje ponovo, ionako se pojavljuje da testira da li si postala odgovorna, da li si zrelija i svjesnija.

Znakove povećane odgovornosti za svoj život sam primijetila po odluci da više ne razmišljam predugo o stvarima koje me muče. Šta god da vas muči, o čemu god razglabate sa prijateljicama to je nešto što možete riješiti. Uvijek imate mogućnost da pričate o nečemu ili da to riješavate.

U kukanju nema nikakve magije. Ako želite biti više živi, morate biti manje uplašeni.

Da se razumijemo, nisam od onih koji idealizuju i vjeruju da možemo živjeti bez straha. On je tu, prisutan kao i svi ostali dijelovi nas. Uostalom, ako svemir obuhvata sve, a obuhvata, ako u svemiru nema isljučivanja, a nema, ako smo mi dio svega i ako je sve dio nas, gdje dođavola šaljete sve to što vam se ne sviđa kod sebe i što otpuštate?

Po mom mišljenju, strah je kao i sve drugo dio nas, ali mi smo ti koji vladamo sobom, svojim odlukama i izborima, on sjedi, priča i na kraju ućuti – kada djelujemo, kada se usudimo, kada smo puni života.

Uzeću za primjer skijanje. Imala sam potrebu da odustanem desetine puta za vrijeme učenja da skijam. Želja da odustanem i želja da ostanem su se svađale toliko glasno u meni da je to bilo smiješno.Prvi put kada sam se popela na vrh planine i shvatila da trebam da se spustim na skijama sa nje, vrištala sam od smijeha i ludila sa pitanjem što mi je ovo ikada trebalo.

Jedan dio mene je snažno odustajao, ali ja sam i dalje išla kao da me ništa ne sputava. Kotrljala se, ljutila se, uspuštala lavovski roar i sa istom željom nastavljala dalje osjećajući ljepotu vječnosti oko sebe. Mogu slobodno da kažem da su ti trenuci na planini spadaju u top tri životna trenutka u mom životu. Tada sam odlučila da nastavim biti više živa i manje uplašena. Slično je i sa tangom. Želim da plešem, a želim i da odustanem. Ipak plešem.

Imala sam još trenutaka kada se penjala živa u toplomjeru moje odgovornosti i punoće života. To su bili trenuci kada sam pravila vision board za sljedeću godinu. Prijateljica i ja smo se našle kod mene, napravile atmosferu, prosule po podu gomilu boja, slika i papira i počele. Ovaj put, nisam se bavila ciljevima. Sve prevaziđem, sve mi dosadi, pa mi dosadili i ciljevi.

Sada sam već znala da ne postoji ništa moćnije od jasne namjere, unutrašnje odluke koja sazrijeva u nama. Kada odlučimo nešto u sebi, skraćujemo put silnih pitanja kako do toga i kojim scenarijem, jer ono što je odlučeno to je već riješeno. Ako nismo spremni da donesemo odluku u sebi, nismo spremni ni da se to pojavi u našem životu, ostaviš za kasnije i odlučuješ ono u šta trenutno vjeruješ i za šta si dostigao zrelost.

Kreirale smo svoj novi način za kreiranje interaktivnog vision-boarda koji će nas držati aktivnim cijelu godinu i to: na jednu stranu pišemo ono na čemu smo uistinu zahvalne i što imamo u životu, a na drugu stranu pišemo svoje jasne namjere za ovu godinu. Kada ostvarimo bilo koju od svojih namjera, prebacujemo ih i dopisujemo na listu zahvalnosti.

Ako volite red i strukturu, zahvalnosti i namjere možete segmentirati po životnim segmentima: posao, porodica i ljubav, finansije, duhovni razvoj i putovanja…Ako volite kretivni haos, možete nacrtati bilo koji oblik ili simbol koji vas inspiriše da na njega zakačite svoja stremljenja i ostvarenja.

Na vrhu svog vision-boarda sam napisala: Ponosna na svoje odluke…I ne stajem dok ne osjetim Ponos.

Za mene, to je najbolja moguća motivacija u ovom trenutku. To znam, jer sam već ponosna, to je već u meni. Pronađite i vi svoju motivaciju, tražite je u sebi, budite svoji, jer samo tako ćete znati da to nešto radi samo za vas.

Kraj ovogodišnjeg zimovanja se završio sa smjehom i osnivanjem Kluba srećnih žena na planini i to žena koje su same odlučile da dovedu svoju djecu, spakuju, raspakuju, plate, usude se, nosaju ski-opremu za sebe i djecu više puta dnevno i pri tome ne cmolje i ne kukaju – jer su pune života.

I naravno, na kraju ide bezobrazno pitanje:

Znaš li šta ćeš uraditi sa svojim jednim, jedinim, dragocjenim i divljim životom?

 

Bojana Blažević