Razumijevanje ima stotine nivoa.  I ranije sam razumjela da mi život na Balkanu kroz kolektivnu svijest umjesto radosti donosi patnju. Razgovori sa strancima su mi uvijek prijali.

Tačnije, ako izuzmem moju baku, prihvatanje kakvo sam ja osjećala da mi je potrebno, vidjela sam više u osobama koje nisu sa naših područja. Istovremeno, sama sam imala poteškoća da dopustim ljudima da pričaju o svojim osjećanjima koliko im je volja.

Na Balkanu, razgovori se vode u pravcu toga šta mislimo, a na šta osjećamo. Zabrana na osjećanja je toliko dugo tu da je ni ne primjećujemo.

Ljudi se sudaraju sa međusobnim zabranama. Kada si nekom previše tužan ili ljut, on ti prospe mudrost kako si nešto previše.

A ti iako vidiš da ti je takav feedback previše i da nije ono što ti je potrebno, odeš pa se još više skenjaš. Kasnije, iako znaš da treba dati bolji feedback osobi u nevolji, kada je neko drugi tužan, ti njega isto tako poklopiš spasilačkim savjetom.

Beskrajno beskorisno.

 

Kako si?

Balkanski način pozdravljanja sa „kako si“ je takođe beskoristan, jer nije društveno prihvatljivo da odgovorite kako se osjećate.

A inače, ako galamite jer ste vatreni i impulsivni, razlog je da vas utišaju iako je zdrava agresija dio energije koja se usmjerava u povezanost, kreativnost, asertivnost i sto božijih čuda.

Čula sam oca kako govori kćerki, a jesi ti to neki šerif, jer je glasna. Suprotstavi se nesvjesnom kretenu! Jesam, šerif sam, glavom i bradom, to je moja energija i ima da je nosim sa stilom.

Ako ste slabi, što ste slabi, ako ste meki, što ste meki, ako ste jaki, omekšajte…

Smorište.

Ja sam imala prijateljicu sa kojom sam imala predivan dubok odnos preko dvadeset godina. Jednog dana je obrušila na mene svoje nezadovoljstvo sopstvenim životom i neostvarenjima do četrdesete, tako što je rekla kako ne može da gleda moju slabost.

Ili svoju?

Da izvineš, popiškiš se na odnos koji si gradio tolike godine, zbog sopstvenog transfera emocija na drugu osobu. Sreća, znala sam da tu ne trebam učiniti i popravljati nešto. Otišla sam i svaka je nastavila svojim putem, bez gorkog okusa u ustima. Tako je moralo biti.

 

Sigurno mjesto za osjećanja

Sinoć mi se nekako razbistrilo koliko muke i patnje mi ljudi na Balkanu prolazimo zbog zabrane osjećanja.

Bili smo na večeri u modernim parovima. Moja Dutch prijateljica, njen partner, moja mlada prijateljica Helena i ja.

Proveli smo se fantastično, vodili smo interesantne razgovore, smijali se, razmjenjivali energiju. Kasnije sam shvatila, slobodno smo razgovarali o osjećanjima.

Bez osude. Bez analiziranja da li neko treba nešto osjećati.

Slobodno razgovarati o osjećanjima. To je sigurno mjesto iz mašte moje unutrašnje djevojčice, ali i moje odrasle žene. Mjesto na kojem želim biti. Mjesto iz kojeg želim pružati.

To je šampon kojim se ispira bolesna balkanska psiha i koji ima trajni efekat mekoće i prozračnosti.

Ne sudite mi zbog mojih osjećanja. Imuna sam na to. Iz toga vidim samo vaše lične spasioce. Kritikujući roditelj koji živi u vama sere kako je dosta plakanja.

Samo tijelo ima autoritet da kaže da je nečega dosta. Ja biram mudrost tijela, što i vama preporučujem.

Pustite Maneskin i čućete glas u kojem nema zabrane nijednog osjećanja. Plešite satima uz njihovu muziku.

Pokušajte da naslutite kakva je sloboda osjećati sve. Punina od punoće veća. Jedino mjesto gdje te čeka sreća.

 

Bojana Blažević

 

Dislamer:

Svi tekstovi su trenutni, subjektivni i kreativni izraz autorice. Sve ostalo je vaše.

 

Informacija:

Svoje individualne konsultacije možete zakazati na bojana@zivotniatelje.com, ako ste spremni da spoznate i oslobodite svoj autentični dar i živite uspjeh po svojoj mjeri.