„Neki ljudi će vam prići jer ih vaš sjaj privlači. Neki će vas odbaciti zato što je vaš sjaj za njih prejak. I to je u redu. Nastavite da sijate.“ Will Smith

Čudna je ta ljepota jeseni uprkos tome što sve umire u jesen. Umire da bi se rodilo nešto novo, neki novi ljudi, neke nove priče…Ovaj put, aktivnim septembrom sam upravljala ja. Neke ranije bitke su bile potrebne da bi probudile borbenost u meni. Odlučila sam da briljiram kada je organizacija vremena pitanju, misleći na ovu godinu ali na nepoznato trajanje ostatka mog života.

Nepoznatost je činjenica. Nikada ne znate šta vas čeka iza ugla, ali znajte da morate prošetati novom ulicom da bi vas nešto dočekalo. Tako sam odlučila da napravim neke nove korake, ovaj put plesne korake. Zove se tango, a za tango je potrebno dvoje. Prve riječi kojima su ga opisali su bile improvizacija, usklađivanje, povezanost, povjerenje. To je samo nekoliko sitnih riječi zbog kojih gutamo knedlu u grlu moja unutrašnja djevojčica i ja, odlučne da u tom djelovanju i pokretima otopimo našu upornu gospodaricu Kontrolu.

Prošetala sam još nekim novim ulicama. Nakon posvećenog rada, lansirali smo moj novi blog bojanablazevic.com posvećen isključivo pisanju i stvaranju ljepote. Sada ćemo da vidimo koliko smo spremni da se se fokusiramo na ono što je istinski važno u našem životu, životu moje unutrašnje djevojčice i mene.

Ponuda će uvijek biti, one su i tužne, privlačne i smješne. Naučila sam da ono što djeluje privlačno najčešće nije ono što želim, tako da sam septembarsku poslovnu ponudu odbila. Nije jednostavno reći ne vrsti posla koju voliš, ali ja sam već odabrala način na koji živim i da bih pristala da sjedim negdje od osam do pet moralo bi da se radi o mom bračnom drugu ili rođenoj sestri ili možda ogromnoj količini novca kakvu mi još uvijek nisu ponudili. Do tada, znam da zauzdam svoju znatiželju i preporučim druge divne žene koje će odlično raditi taj posao.

Usput, zabavljam se spoznajom o našoj ljudskoj površnosti, jer pored svih desetina hiljada koje sam uložila u svoje znanje, ljudi me i dalje želje zbog ljepote i sjaja. Pa dobro, i ja prihvatam samo poslove i ljude koji pozitivno utiču na ljepotu, tako da smo kvit.

Nakon sastanka sam otišla da platim račune i usput kupila svakojake rahat lokume i halve. Sjedam u auto i ciganka mi traži dvadeset feninga, dajem marku i poželim joj sreću, na šta mi odgovara da sam uhvatila sevap jer sam velikodušna prema trudnoj ženi. Odgovaram joj da nisam vidjela da je trudna ali da je i moja sestra trudna i poželim joj duplu sreću iz srca.

A onda razgovor preuze misterija života i čar romskih tehnika prodaje. Šta god da je od to dvoje, ona je ščepala moje oči svojim očima, moju dušu svojom dušom i izgovorila moju prošlost riječima, baš onu prošlost koju smo davno obrisale iz sjećanja, moja unutrašnja djevojčica i ja.

Rekla mi je kako sam izgubila povjerenje i zašto…Rekla mi je da sam tri puta mogla da izgubim život i da me sačuvalo „ono nešto“ i kao da sam znala sam o koja tri trenutka govori. Rekla mi je da ne mogu u sebe da unesem ni mnogo hljeba, jer mi se sve što pojedem čini teško, ali da sav svoj hljeb oduvijek dajem drugome. Priznajem, cijeli dan sam ostala pod utiscima. Ne, nisam se zamarala time koliko sam sujevjerna, naivna i luda i da li je iza romskih prodajnih tehnika čučalo zrno istine. Već znam da sam raj za manipulatore. Ona je bila okidač i ona je svoju svrhu ispunila.

Prije tog dana, nisam imala gotovo nikakva sjećanja o svom djetinjstvu, samo nekoliko blijedih momenata koji su se izlistavali u mom umu. Poslije tog dana, vidjela sam cijeli novi stari svijet. Prvo mi je postalo vidljivo ono bolno što nikada, nikada prije nisam vidjela. Čini se da su vidjeli svi oko mene, ali ja nisam. Izgleda da sam imala ako takozvane neprijatelje. Ljude koji su željeli biti blizu mene, ali recimo to tako – mi nisu mislili dobro.

Od svih buđenja koje sam imala, ovo je bilo najčudnije. Vidjela sam ih unazad i znala kada i kako sam gubila povjerenje. Razumjela sam njihovu zavist i pustila odmah. Sve je to život… Nemam vremena za samosažaljenje i ne mogu dugo misliti o prošlosti, nisam više tamo.

Pišite mi šta mislite o temama iz ovog teksta, da li vas sjećanja uveseljavaju i/ili rastužuju i kako vi učite iz svoje prošlosti!

A onda su se počela vraćati druga sjećanja, ona svjetlija. Odvezla sam se autom da nađem brezu ispod koje sam se igrala kao dijete dok su me čuvali mamini roditelji. Ovog puta, za ruku sam držala svoju kćerku. Nema veze što joj je sada sve to dosadnjikavo. Jednom će povezati važnost prepričavanja priča svoje majke.

Nakon nekoliko dana sam otišla na poslovni put. Upitala sam gdje mogu popiti dobru kafu i uputili su me na kafić gdje prave bosansku kafu. Na prvi gutljaj mi se vratilo sjećanje o tome kako sam nekada uzimala od mame šećer u kocki dok pije kafu i kako je bio nekako mekan i neodoljiv, baš kao ovaj koji sada držim u ruci.

Nakon trideset godina, zahvaljujući mojoj naivnosti i Fatimi koja pljuje na novčanice, vratila su mi se lijepa sjećanja. Povezala sam se sa svojom unutrašnjom djevojčicom koju sam davno odbacila toliko da sam zaboravila da je je imala srećne trenutke djetinjstva i unutrašnju sreću, kao i da su postojali trenuci kada je sve bilo dovoljno dobro i kada joj nije trebalo više.

Ne znam zašto se to sada desilo, možda zato što sam ovih dana zaplesala tango koji je baš ono što mi treba i što me uveseljava. Tango je moj trenutni eskapizam, mogućnost da pobjegnem iz ovog vremena beskrajnih mogućnosti koje je postalo previše vještačko za moj ukus. Vještačka lica, vještačko mila i draga, vještačka hrana, vještački ciljevi i poslovi. Sve je postalo tako vještački da ne znamo ni kada smo nepažljivi prema sebi i prema drugima. A sve u životu se radi o pažnji i nepažnji.

Kao što Massimo reče: „Uvijek će nekako biti nekako biti…usprkos dušama sitnim, unatoč jalu i jedu, nekako sve je u redu…“

Možda ne mogu oživjeti trenutke iz prošlosti koji su mi nedostajali sve ove godine, ali mogu biti pažljivija sada. Već jesam. Mogu živjeti ove trenutke koje imam sada, ne uzimajući ih zdravo za gotovo već pažljivo ih utiskujući u vječnu memoriju.

Obični trenuci?

Oni nisu obični, oni su najznačajniji.

Mali trenuci?

Oni nisu mali, oni su najveći.

Sakupljaj trenutke. To je sve što imaš i što ćeš ikada imati.